Druženje je jedna od glavnih motivacija za ribare koji se skoro svakodnevno okupljajuju uz obalu na šetalištu u Dobroti, u blizini Instituta za biologiju mora. Ima ih raznih generacija, profesija i karaktera, ali jedno im je zajedničko - ribolovačka strast. Često ne ulove ništa, ali i kad praznih ruku odu kući, vraćaju se opušteni, vedri i nasmijani, noseći u oku još dugo tople zrake sunca koji se pogravaju valovima, dok oni čekaju da riba zagrize...
-Ovo je za mene odmor, relaksacija, ali i druženje sa Draganom, Peđom, Veljom, gospođom Olgom, čak i sa 91-godišnjim Rašom. Zahvaljujući sportskom ribolovu, ovdje često sklapamo i nova poznanstva, kaže Ramiz Ajra, koji je ulovio desetak cipola i pohranio ih u saku vezanom u vodi, uz obalni zid. Ispričao nam je da već 35 godina živi u Kotoru, gdje je iz Peći došao kao sedmogodišnji dječak. Živeći pored mora, prihvatajući kulturu sredine u kojoj je odrastao i sazrijevao, Ramo je u djetinjstvu naučio i da ribari, najprije samo najlonom, a kasnije i udicom. Priča kako je sa školskim drugom Milanom često poslije škole odlazio na obalu da peca i ta navika prati ga do današnjih dana.
-Kad imam slobodnog vremena, tokom vikenda, obavezno se bavim ribanjem, mojim omiljenim hobijem. Omiljena lokacija mi je ova uz šetalište na Plagentima, gdje se sretnem sa drugarima. Najčešće ulovim cipole, orade, marmare, što god dođe-ulovi se. Najviše nam dolaze cipoli, kojih ima sedam vrsta, među kojima su i korun, plaznik, crnac, zlatan, zavisno od njihove boje i biljega, kaže Ramo. Objašnjava da za abrum (mamac) koristi tijesto sa umiješenim mrvicama hljeba. Prije no što bace udice, ribolovci u more bacaju hljeb, na koji najviše dolaze cipoli.
Ali, nema dana a da u Kotorski zaliv ne uplove dva-tri kruzera, koji bukom motora i izazivanjem valova ne poremete staništa riba i ne uznemiore cjelokupni morski biodiverzitet. Česta slika, pomalo apsurdna i kontroverzna, je vizura ribara na obali, sa pogledom na brod, koji uplovljava ili isplovljava.
-Ovi kruzeri su najveće zlo za riblji svijet, za cijelu podmorsku floru i faunu- kad se dignu kurenti, struje nose sve naprijed-nazad, tu više nema ribanja, uz negodovanje komentariše Dragan Šebek, kome je veliko zadovoljstvo ribanje štapom sa obale upravo na ovom mjestu i u ovom društvu.
-Mnogi se hvale kako su mrežom ulovili ribu, ali to za mene nije nikakav gušt, jer se mrežom i uništava velika količina zdravih jedinki. Ribanje štapom sa obale je jedna vrsta nadmudrivanja. E, sad, hoću li ja nju prevariti, ili ona mene - to je stvar trenutka i u tome je čar. No, prevashodno je druženje ono što me dovodi ovdje na obalu, jer desi se da stojimo ovdje po čitav dan, a da ne uhvatimo nijednu ribu. Dok neki sjede, gledaju fudbal na televiziji i nerviraju se što neko nije dao gol, mi smo smireni čak i kada ne uhvatimo ni jednu ribu (evo, dva mjeseca nisam ulovio nijednu). I kad ne ulovim ništa, znam da se ipak nešto dešava, ovako spojiš korisno, lijepo i zdravo, kaže Dragan i dodaje da danas djecu ne možeš iz kuće istjerati, „a kad smo bili mali, nas niko nije mogao u kuću ućerati - sad je naopako, djeca nemaju nikakvu motoriku ruku“. Cijela družina na ovoj posti, uvijek u različitom, a sličnom sastavu, otvorena za nove „članove”, postala je nerazdvojni dio bokokotorske ambijentalne cjeline, kao neko ko svojim djelovanjem njeguje tradicionalne vještine, kojima su stvorene sve materijalne i nematerijalne vrijednosti ovog primorskog kraja. Pitanje je hoće li opstati u vremenu ophrvanom vijednostima koje diktira jedino profit.M.D.P.